Čovjek je evolucijski skloniji energetski bogatoj hrani koja je u svojoj osnovi slatka, a instinktivno izbjegava hranu koja može nepovoljno djelovati na njegovo zdravlje, poput gorke i kisele. No slatko nisu samo poznati bijeli kristalići, tj. saharoza, nego i svi oblici ugljikohidrata

Ljubav prema slatkom zapisana je u našim genima, no i na to možemo utjecati!
Stanemo u red za sladoled, nakon dobrog ručka ili večere posežemo za kolačem i slatkom kavom ne pitajući se pritom zašto nam je to slatko toliko slatko.

Za prepoznavanje velikog broja različitih okusa zaslužna je priroda, odnosno genetski kod koji nam omogućuje da prepoznajemo slatki, slani, kiseli, gorki i umami okus (riječ je o petom okusu koji je najteže opisati, a najčešće se misli na osjećaj okusne potpunosti i užitka pri jelu).

No otkud tolika ljubav prema slatkom? Čovjek je evolucijski skloniji energetski bogatoj hrani, koja je u svojoj osnovi slatka, a instinktivno izbjegava onu koja može nepovoljno djelovati na njegovo zdravlje, poput gorke i kisele hrane, koja može upućivati na otrov ili pokvarenu namirnicu.

Ovakve genetske predispozicije razvijene su tijekom tisuća godina kada se hrana, i to osobito ona visoke energetske gustoće, teže pronalazila te nam je upravo ova sposobnost omogućila preživljavanje i razvoj.

U pecivu za doručak čak 3 žličice šećera

Danas je situacija potpuno drukčija te je hrana svih okusa i tekstura postala široko dostupna. Javlja se zabrinutost jer je upravo ova iskonska naklonost prema slatkom dovela do neuravnoteženog prehrambenog unosa i stvaranja loših prehrambenih navika.

Niz istraživanja, međutim, pokazuje da se genetske predispozicije i sklonost prema slatkom mogu mijenjati, i to upravo pravilnim izborom namirnica.

Za slatkoću hrane zaslužan je šećer, no ne samo onaj u obliku dobro nam poznatih sitnih bijelih kristalića koji se zove saharoza, nego i svi oblici šećera, odnosno ugljikohidrata, poput glukoze, fruktoze, maltoze, laktoze, maltodekstrina i škroba.

Svi ovi šećeri se nalazeu gotovo svim procesiranim namirnicama, pa čak i u onima za koje nikada ne bismo rekli da ga sadrže, poput kruha, peciva, voćnih jogurta, kečapa, majoneze, aromatizirane vode i dr.

Zanimljivo je da žličica kečapa sadrži čak 4 grama šećera, a čaša gaziranog soka gotovo 10 žličica šećera.

Kod standardnih slatkih proizvoda koje konzumiramo za doručak, kao što su slatka peciva, krafne, kroasani, buhtle, keksi i voćni jogurti, količina šećera na 100 g proizvoda premašuje čak 15 grama, odnosno 3 žličice.

Epidemija konzumacije slatkog

Dodani šećeri u prehrambenim proizvodima i šećer koji sami dodajemo razlog su sve manje osjetljivosti na slatki okus i povećane želje za slatkim.

Posljednjih 20 godina upeterostručio se unos šećera, što je dovelo do sve veće pojave pretilosti i komplikacija koje povećana tjelesna masa nosi, poput inzulinske rezistencije i povišenog kolesterola te niza drugih povezanih bolesti.

Trenutačno vodeće mjesto u konzumaciji šećera ima Brazil, gdje se po glavi stanovnika dnevno pojede više od 150 g šećera.

To je pet puta više od trenutačno maksimalnog dnevnog unosa što ga preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), koji ne bi trebao prelaziti 10 posto dnevnog energetskog unosa, odnosno (ako se govori o odrasloj osobi, ne više od 25 g na dan ili 5 žličica).

Europska unija zauzima visoko četvrto mjesto s prosječnom konzumacijom šećera po glavi stanovnika koja iznosi 100 g dnevno, što je 10 g dnevno više od SAD-a.

Ipak, ponosno možemo istaknuti da, prema analizi Američke poljoprivredne agencije (USDA’S Global Agriculture Information Network – GAIN), Hrvatska spada među zemlje EU s najmanjim unosom šećera sa svega 35 grama po glavi stanovnika, no još uvijek za čak 40 posto više od preporuka Svjetske zdravstvene organizacije.

Zabrinjavajuće je to što konzumacija šećera u posljednjih pet godina i dalje raste, na što upućuju i posljednji podaci o porastu konzumacije šećera u svijetu za čak 11 posto, i to najvećim dijelom u obliku prehrambenih proizvoda, poput slatkiša, pekarskih proizvoda i zaslađenih napitaka.

Zbog toga Svjetska zdravstvena organizacija najavljuje promjenu dosadašnjih preporuka o konzumaciji šećera s 10 posto na čak ispod 5 posto dnevnog energetskog unosa, odnosno na 12,5 grama (2,5 žličica) šećera dnevno.

U korak s ovim smjernicama ide i savjesna prehrambena industrija, čime će se pridonijeti ukupnom smanjenju globalnog unosa šećera.

Preporučujemo