Imaju malo kalorija i puno vode pa su idealna namirnica u različitim dijetnim režimima. No pružaju i neiscrpnu inspiraciju u kuhinji

Patlidžani potječu iz Indije i Kine, a pretpostavlja se da su ih u Europu u 13. stoljeću donijeli Arapi. Danas bismo im za to trebali biti itekako zahvalni jer su patlidžani ukusno i svestrano povrće.

Osim što sadrže veliku količinu karotena, bogat su izvor vitamina A, a sadrže i cijeli niz ostalih važnih vitamina, osobito B3, koji je potreban za proizvodnju hormona estrogena, progesterona, testosterona i kortizona (Arapi i Španjolci su patlidžane smatrali afrodizijakom). Imaju više kalija nego kupus, luk, mrkva i zelena salatu. Oko 90% sastava patlidžana čini voda pa je idealan u dijetama.

Upotreba u kuhinji

Patlidžani lako apsorbiraju ulje. Stoga ih je prije pripreme uputno posuti solju i kratko ostaviti da miruju, a nakon toga ih osušiti papirnatim ručnicima. Na taj način neće upiti toliku količinu ulja, a to će iz njih odstraniti i eventualnu gorčinu.

Patlidžani se odlično slažu s češnjakom i drugim začinskim biljem, a mogu se peći u tavi ili u pećnici, puniti ili pak usitniti u pire. Neizostavan su sastojak brojnih indijskih jela, a možemo ih naći i u specijalitetima turske kuhinje. Patlidžani ne smiju izostati ni u grčkoj musaki ili francuskom povrtnom specijalitetu ratatouille, a često ih se upotrebljava i u talijanskoj kuhinji.

Guljenje nije potrebno

Patlidžani se, kao i rajčice, jedu sa sjemenkama i korom, koja je tanka i ispod koje se krije većina vitamina, baš kao i rutin, supstancija koja jača krvne žile. Stoga se najčešće ne gule prije pripremanja. Za razliku od rajčica patlidžani se, međutim, ne jedu sirovi.