Mnogi se ljudi konzumacijom hrane pokušavaju riješiti napetosti. Preuzimajući bizarne navike ili namećući sebi zabrane i tabue, kažnjavaju se za određene propuste ili nezadovoljstva

Činjenica da najviše volite jesti jednu vrstu namirnica (najčešće su to ugljikohidrati koji na mozak djeluju poput nikotina) često nema veze sa stvarnim željama i potrebama vašeg organizma ili pak s istančanim smislom za okus, nego se u tome može skrivati psihološki problem, tvrde stručnjaci.

Naime, čim zatopli i ljeto je sve bliže, mnogima je najčešća tema razgovora i vječna inspiracija – dijeta. Tako ima onih koji, u prilog vitkosti, jedu samo proteine, drugi isključivo povrće, no ima i onih prehrambenih režima koji ‘tvrde’ da se kilogrami tope čak i ako se jede samo tjestenina.

Može li konzumacija jedne skupine namirnica doista jamčiti vitkost i je li izbirljivost u hrani samo pitanje razmaženosti ili se iza toga kriju dublji problemi?

Šok-dijete nisu dobre

Jelovnik sastavljen samo od jedne vrste hrane više nalikuje šok-dijetama nego načinu prehrane na dulje staze.

Cilj takvih dijeta obično je konzumiranje hrane koja će poremetiti sposobnost primanja (asimiliranja) hranjivih sastojaka. Ta se shema može primjenjivati samo u unaprijed određenom kratkom razdoblju.

Međutim, problem je što takvu dijetu često ne možemo prekinuti nakon što je jednom započnemo jer tijelo stvara ovisnost.

Najbolji primjer za to jesu različite proteinske dijete, od kojih je najpoznatija Atkinsonova. Iako se čini jednostavnim jesti isključivo proteine, i to u neograničenim količinama, vrlo je teško ustrajati u tom režimu.

Tijekom te dijete niste gladni, ali tijelo pati zbog nedostatka osnovnih elemenata koji su mu potrebni za normalno funkcioniranje, pa su česte popratne pojave proteinskih dijeta glavobolja, zadah iz usta, bolovi u bubrezima i slično.

Važno je imati na umu da dijeta nije način mršavljenja, nego uravnotežen način života i prehrane, što podrazumijeva i konzumaciju i proteina i ugljkohidrata i masti. Naravno, u odgovarajućim omjerima.

Iako su proteinske dijete hit, jer doista jamče brz gubitak kilograma, najlakše se, tvrde stručnjaci, ‘navući’ na ugljikohidrate, kojih najviše ima u kruhu, slatkišima, tjestenini…, tj. hrani koja nam pruža osjećaj zadovoljstva i euforije.

Naime, ugljikohidrati pridonose kemijskim procesima u mozgu koji izazivaju osjećaj užitka. Znanstvenici idu toliko daleko da potrebu za ugljikohidratima, a posebice za slatkišima, uspoređuju i s ovisnošću o drogama, jer izaziva tjelesnu ovisnost.

Jedem uvijek isto!

‘Obožavam jesti tjesteninu u svim kombinacijama, tako da mi se katkad čini da sam stekla određenu ovisnost upravo o toj hrani.

Primjerice, riba mi u posljednje vrijeme ne odgovara, no u kombinaciji s tjesteninom – prolazi. Također, meso mi se nikada nije osobito sviđalo, tako da je jelovnik za moj ručak uvijek vrlo sličan, a uključuje tjesteninu s različitom kombinacijom povrća’, kaže Zagrepčanka Jasna, kojoj ne ide u prilog činjenica da tjestenina pripada ugljikohidratima, koji su najnezahvalnija skupina namirnica kad je riječ o dijeti.

Stručnjaci kažu kako je u Jasninu slučaju riječ o vrsti blokade, odnosno o mentalnom problemu, a ne o načinu prehrane. Ako to traje dulje vrijeme, potrebno je pokušati naći uzrok takva izbora.

Mnogi se ljudi konzumacijom hrane pokušavaju riješiti napetosti (razdražljivosti), koja se odnosi na druga područja njihova života. Primjerice, preuzimajući bizarne navike ili namećući sebi zabrane i tabue, kažnjavaju se za određene propuste ili nezadovoljstva.

Takve navike postaju jedna vrsta rituala koja ih čuva od nesvjesnog straha.

Premda ta teza zvuči radikalno, brojna istraživanja pokazala su da ovisnost o određenoj vrsti namirnice ili opsjednutost hranom u pozadini uvijek ima neki dublji problem, i u tom bi slučaju svakako pomogao razgovor sa psihologom.

U međuvremenu pokušajte koristiti sljedeće načine kako biste zaobišli prepreku. Ako ste poput Jasne, koja jede isključivo tjesteninu, osmislite jela u kojima su druge, neželjene namirnice ‘skrivene’.

To može biti i dobar trik ako su vaša djeca izbirljiva u hrani, pa im želite ‘podmetnuti’ neku od neželjenih namirnica. Primjerice, ne vole povrće, ali vole tjesteninu s umakom.

Napravite mesni umak i u njega stavite izdašnu količinu povrća usitnjenog štapnim mikserom, tako da se ono ne vidi. Budite sigurni da neće ni primijetiti različitost okusa jer su izbirljivci u hrani često vizualni tipovi, pa odbijaju hranu čim je vide posluženu na tanjuru, tj. prije nego što je kušaju. Oni su sebe unaprijed uvjerili da to ne vole.

Nadalje, pokušajte otkriti je li riječ o tome da se vama ili djeci uistinu ne sviđa okus ili vam smeta sama ideja da ćete naći različite namirnice u jelu.

Drugi lukav način jest da koristite boje u pripremi svojih jela.

Bijela jela: tjestenina s raznim vrstama sira ili tjestenina s komadićima ribe.

Crvena jela: tjestenina s rajčicama i komadićima mesa. Ili pak zelena jela, tjestenina s brokulom ili grah s pestom itd.

Boje su povezane s osjećajima i ako jela u jednoj boji možete jesti, a ona druga ne, to je znak je koji će vam pomoći u otkrivanju uzroka problema koji se skriva u odbijanju drugih jela.

Primjerice, konzumiranje samo bijelih jela može ukazivati na potrebu za čistoćom. Eliminiranje crvenih jela može biti znak da bježite od emocija.

Odbacivanje zelenih jela može ukazivati na odbacivanje jela iz djetinjstva (grašak, mahune itd.) kako biste potvdili da ste odrasli i jaki.

Osobama koje su izbirljive u hrani nerijetko je, dakle, potrebniji psiholog nego nutricionist. To nije ništa čudno, tvrde stručnjaci. Hrana je jedan od sastavnih dijelova života, a način konzumacije jela pokazatelj je načina življenja.

Kada nešto zapne u našim odnosima, osjećajima ili u načinu razmišljanja, i naša prehrana snosi posljedice.

Ne treba se ničega bojati jer je otkrivanje činjenice da ste duboko zapeli u klopci neke nerazumne sheme prvi korak prema suočavanju s problemom, a to je i početak njegova rješavanja.